059/260-295 vodoherc@teol.net
...

Istorijat

ISTORIJAT GRADSKOG VODOVODA U TREBINJU

(TRIBUNIA, 01.01.1984.)

Autor: BOŽO MADŽAR

 

Za 40 godina austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878—1918) grad Trebinje doživio je u cjelokupnom društvenom životu krupne promjene, koje su možda najvidljivije u oblasti komunalnog i urbanističkog razvoja. Mnogi od objekata izgrađenih u to vrijeme sačuvani su do danas, dok su neki preuređeni ili im je izmijenjena funkcija. Jedan od tih krupnih komunalnih objekata, izgrađenih u austrougarskom periodu, bio je vodovod u Trebinju, čija su postrojenja na vrelu Oko i vodovodna mreža donedavno služili za snabdijevanje grada vodom. Danas je taj vodovod toliko preuređen da se izgubila njegova prvobitna slika. Malo je građana koji sada žive u Trebinju a koji bi se mogli prisjetiti davne 1903. godine kada je potekla iz novog vodovoda »bistra i zdrava voda« sa vrela Oko. Stoga smo, koristeći preostale dokumente koji se nalaze u Arhivu Bosne i Hercegovine, pokušali opisati kako je došlo do odluke o gradnji ovako velikog i skupog objekta, zašto je, s obzirom na udaljenost, odabrano vrelo Oko za uzimanje vode, kako je finansirana gradnja i sl.

Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1895. godine uže područje grada Trebinja imalo je ukupno 2966 stanovnika, od čega 1292 civilnog stanovništva i 1674 vojna lica. U gradu je bilo 261 nastanjena i 177 nenastanjenih kuća. U okvir gradske opštine Trebinje spadala su i sela Gorica (339 stanovnika), Gradina (34), Hrupjela (434), Mostaći (484), Podgljiva (90), Donje Police (334), Gornje Police (116) i Zasad (687). Ukupan broj stanovništva gradske opštine iznosio je, skupa sa vojskom, 5484 stanovnika. Trebinjski srez brojao je po tom popisu 22.269 stanovnika, od čega 1992 vojna lica.(1)

Kada su 1900. godine, u toku priprema za gradnju vodovoda, prikupljeni najnoviji podaci o stanovništvu, izračunato je da u užem gradskom području Trebinja stanuje 1380 građana i 1674 vojna lica.(2) Postavlja se pitanje: odakle se ovih preko 3000 stanovnika grada snabdijevalo vodom i šta je uslovilo brzu odluku o gradnji vodovoda. U navedenom dokumentu se, između ostalog, kaže: ». .. civilno stanovništvo sada uzima pijaću vodu iz postojećih bunara ili direktno iz Trebišnjice. Vojska uzima vodu za piće iz za tu svrhu napravljenih bunara i cisterni . . .«.(3)

Austrougarska uprava susrela se u Hercegovini sa teškim problemom snabdijevanja vodom, naročito vojnih logora, tvrđava, žandarmerijskih kasarni, prolaznih stanica na putevima, zatim za potrebe željeznice i stanovništva, kao i na mnogim radilištima. Zbog toga je vlast uzela pod svoju kontrolu čitavu mrežu vodoopskrbnih objekata, cisterni, izvora, vrela i bunara. Da bi se to pitanje bolje riješilo vršena su i u Trebinju istraživanja podzemnih voda, a 1912. godine donesen je nacrt zakona o snabdijevanju vodom u području krasa. U to područje spadali su srezovi Bileća, Trebinje, Ljubinje i Mostar.(4)

Početkom ovoga vijeka u trebinjskom kotaru bilo je izgrađeno 17 vodoopskrbnih objekata, koje je vlast održavala i nadzirala. Ovi objekti građeni su i uređivani prije svega za potrebe vojske, ali se sa njih, pod određenim uslovima, snabdijevalo i stanovništvo.(5) U samom gradu najvažnije mjesto za snabdijevanje vodom bio je Babića bunar na Babićevom trgu (danas pijaca) i bunar u Kaštelu. Poznati trebinjski ljekar dr Rudolf Levi poslao je u februaru 1900. godine Zemaljskoj bolnici u Sarajevu uzorke vode iz Babića bunara radi analize. Kotarski predstojnik u Trebinju Đorđe Bijelić upozorio je Zemaljsku vladu u Sarajevu da je uzorak uzet u vrijeme kada u bunaru, zbog obilnih kiša, ima dovoljno vode, ali da u ljetnom periodu, zbog suše, bunar skoro presuši i voda postane zagađena. Zbog toga su stanovnici grada prisiljeni da vodu piju iz Trebišnjice ili je donose iz okoline, a vojska da za svoje potrebe dogoni vodu za piće čak sa vrela Oko.(6) Dobivena analiza vode iz Babića bunara glasila je da je voda u hemijskom pogledu čista, ali da li će takva ostati zavisi od kanalizacije u okolini bunara. Osim dva navedena bunara, na željezničkoj stanici izgrađen je bunar sa parnom crpaljkom, ali je služio samo za potrebe željeznice. Bilo je vjerovatno u gradu i nekoliko cisterni, ali sve je to bilo nedovoljno i nesigurno,o čemu najrječitije govori jedan izvještaj kotarskog predstojnika Bijelića upućen okružnom predstojniku baronu Pitneru u Mostar, ubrzo nakon njegove posjete Trebinju u novembru 1899. godine, u kome se kaže: ». . . Dozvolite da Vas izvjestim da se u gradu opet pojavilo nekoliko slučajeva tifusa i da upravo sada u gradskim bunarevima nema ni kapi vode pa stanovništvo mora vodu za piće uzimati iz Trebišnjice ili iz udaljenih bunareva.«(7) Najbliži gradu bio je bunar uzvodno od Trebinja na zaravni između Gradine i Gorice, 75 m udaljen od desne obale Trebišnjice.

Vojska je za svoje potrebe izgradila u logorima 4 cisterne i šest bunara, od kojih su tri bila u Odbrambenom logoru (vidi skicu — prilog br. 4). Bez obzira na sve teškoće u snabdijevanju gradskog područja Trebinja vodom, Zemaljska vlada se ne bi zadugo odlučila na izgradnju vodovoda da nisu bile učestale epidemije tifusa u Trebinju. To je posebno zabrinulo Komandu 15. korpusa stacioniranog u Bosni i Hercegovini, čiji je komandant uvijek bio i šef Zemaljske Vlade. U Trebinju je od okupacije uvijek bio stacioniran veliki garnizon od koga je tražena puna spremnost, s obzirom na blizinu granice sa Crnom Gorom. Vjerovatno se među vojskom javljao tifus i ranije, ali raspolažemo podacima samo od 1890. do 1900. godine. Iz sljedeće tabele vidi se kako se kretala epidemija tifusa u vojsci i kod civilnog stanovništva u ovom razdoblju: (8)

Utvrđujući etiologiju ove opasne zarazne bolesti, iznesena je pretpostavka da je epidemija većih razmjera 1898. godine nastala za vrijeme vojne vježbe u Gacku, kada je vojska uzimala vodu za piće iz vještačke akumulacije u Klinju i da su se već na povratku za Trebinje neki vojnici razboljeli. Vojne vlasti nisu prihvatile ovaj nalaz, s obzirom da se epidemija i ranije javljala, nego su tvrdile da su osnovni uzrok epidemije loše sanitarne prilike u Trebinju, odnosno nedostatak zdrave vode za piće i gradske kanalizacije. To se naročito odnosilo na vojsku. I sama tabela pokazuje da je žarište epidemije uvijek bio vojni logor, a ne civilno gradsko naselje. Utvrđeno je da su oboljeli oni civili koji su u svojim kućama imali vojna lica ili su dolazila sa njima u kontakt. Slučajevi oboljenja u gradu zadnjih godina bili su u Carevoj ulici 7, u Kaštelu 13, u Bilećkoj ulici 1 i u Ciganskom kvartu 1 slučaj.(9)

Upravo zbog navedenih razloga glavni inicijator za gradnju vodovoda bila je Komanda 15. korpusa, a tu inicijativu kasnije su prihvatile i civilne gradske vlasti. Čim se saznalo za epidemiju većih razmjera u septembru 1898. godine, Okružna oblast u Mostaru uputila je inž. Emanuela Straku da ispita mogućnost snabdijevanja grada vodom iz vrela Oko. Njegov tehnički izvještaj interesantan je po tome što je to prvi stručni opis ovog vrela, a pošto se gradnjom vodovoda i, kasnije, Hidrocentrale Trebišnjica, taj opis znatno izmijenio, navešćemo neke podatke iz tog izvještaja inž. Strake, dostavljenog Okružnoj oblasti u Mostaru.(10) Na svom izvještaju inž. Straka nacrtao je skicu i presjek vrela Oko (prilog br. 1). Po ovom izvještaju, vrelo Oko leži na lijevoj obali Trebišnjice, iza Arslanagića mosta, oko 6 km udaljeno od Trebinja. Vrelo je okruženo kamenom branom ozidanom u cilju da se podigne nivo vode, koja je prelazeći preko brane dobijala pad i pokretala mlinice. Brana je bila visoka oko 2,5 m, a imala je otvor za ispuštanje vode. Bez naročitih sprava, inž. Straka je izračunao da je nivo vode na vrelu Oko viši za 8,69 m od nivoa, odnosno visine zgrade Kotarskog ureda u Trebinju. Voda u vrelu je kristalno čista i ima temperaturu 7° R, dok se za vrijeme obilnih kiša samo malo pomuti. Vrelo leži na jednoj izbačini Trebišnjice, a voda koja iz njega ističe usmjerena je prema desnoj obali rijeke. Voda iz vrela, koja je izlazila na donji ispust kružne brane, tekla je kroz jedan žlijeb, širine 4 m, dubine oko 20 cm, dužine 18 m, i ulijevala se u rijeku Trebišnjicu u vidu malog vodopada od 1 m visine. Da bi izračunao količinu vode koju daje vrelo Oko, inž. Straka je opet primijenio jednostavan metod. Kroz pomenuti žlijeb pustio je da pliva neki predmet i izračunao da je taj predmet prevalio put od 15 m za 15 sekundi. Na osnovu toga izračunao je da samo na taj otvor izlazi 40—50 litara vode u sekundi, a pošto je najmanje još toliko proticalo kroz rupe na kružnoj brani, on je zaključio da vrelo daje oko 100 litara vode u sekundi, što je bilo više nego dovoljno za snabdijevanje Trebinja vodom. Preostalo je još da se utvrdi kako dopremiti vodu do grada. Pomenuta visinska razlika od 8,69 m nije, po mišljenju inž. Strake, bila dovoljna da se prirodnim padom, odnosno gravitacijom, voda svede u grad, jer su mnogi objekti u gradu ležali na višoj tački nego vrelo. Tako je, na primjer, Duvanska stanica imala oko 7 m veću visinu od vrela Oko. Trebalo je, dakle, nivo vode vrela podići na veću visinu. Razmotrio je mogućnost da se postojeća kružna brana preuredi i podigne za dva metra, ali je od toga odustao jer se bojao jačih podzemnih voda koje bi razorile branu, što bi dovelo do poplave u gradu. Zato je od ove zamisli odustao i uvjerio se da nema drugog izlaza nego da se voda mehaničkim putem podigne na potrebnu visinu, odakle će biti izgrađen vodovod. Za takav pogon inž. Straka pokušao je obezbijediti energiju na licu mjesta, odnosno korištenjem vodene snage Trebišnjice. On je uzvodno od vrela Oko na dva kilometra izmjerio pad vode i utvrdio da je visinska razlika svega 1,38 m. Utvrdio je da se na tom dijelu Trebišnjice ne bi smjela praviti brana za hidroelektranu jer bi visoke vode, koje nekada nadođu i do pet metara visine, uništile sva postrojenja. Zato inž. Straka u svom izvještaju nije ovakvu mogućnost preporučio.

I Komanda 15. korpusa počela je sa pripremama za gradnju vodovoda 1899. godine, pošto se definitivno uvjerila da je nedostatak vode i kanalizacije glavni uzrok epidemije tifusa, koji je tada harao u Trebinju. U izvještaju Zemaljskoj vladi ova komanda navodi: ». . . Komanda korpusa smatra za svoju dužnost da se ovo teško stanje što hitnije prevaziđe, tim prije što se epidemija tifusa u Trebinju javlja svake godine, koja je na žalost odnijela već mnoge ljudske živote. Posada Trebinja se mora zaštititi od takvih i sličnih opasnosti. . .« Vojna komanda u Trebinju sačinila je analizu svih potreba vode u gradu, pa je predložila da se za vojsku obezbijedi dnevno 50 m3 vode za piće i druge potrebe, za željeznicu takođe 50 m3, za grad Trebinje, računajući tu i mahale Bregovi, Zarin, Kaštel i Krš 100 m3, odnosno 40 litara po stanovniku. Za tzv. zemaljska nadleštva kao: Duvanska stanica, Trgovačka škola, Kotarska bolnica, u kojoj je tada bilo 25 bolesnika i 6 zaposlenih i dr., predviđeno je 7,5 m3 vode dnevno. Pored ovih, komanda je predložila da se obuhvate i potrebe susjednih sela i to: Donje i Gornje Police, Gorica, Hrupjela i Zasad, za čijih 1600 stanovnika bi trebalo obezbijediti 64 m3 vode dnevno. Ukupne potrebe procijenjene su na 271,5 m3 vode dnevno.

Naknadna procjena inž. Strake pokazala je da je njegovo prvo mjerenje količina vode vrela Oko bilo netačno i pretjerano, pa je utvrđeno da vrelo daje u prosjeku 8 l vode u sekundi, odnosno dva puta više za 24 časa od proračunatih potreba. Vojna komanda u Trebinju predložila je i visinu učešća pojedinih korisnika za gradnju vodovoda, i to: vojna uprava 3/16, Željeznica 3/16, Gradska opština u Trebinju 6/16, Zemaljska vlada 4/16. Na isti način podmirivali bi se, prema ovom predlogu, i troškovi održavanja vodovoda. Vojska se inače odmah opredijelila za vrelo Oko kao jedini siguran projekat za snabdijevanje grada vodom, a svoje cisterne i bunare održavala bi i dalje i čuvala u njima rezervu vode za slučaj rata. Od Zemaljske vlade je zatraženo da se ubrza izrada projekta i postigne dogovor o finansiranju.

Poslije prvih ispitivanja, koja je u septembru 1898. godine obavio inž. Straka, u maju 1899. godine Zemaljska vlada u Sarajevu izdala je nalog svom inž. Josefu Glaseru da odmah otputuje u Trebinje i otpočne radove na izradi projekta vodovoda vrelo Oko, a odmah iza njega otputovao je i šef Građevinskog odjeljenja Zemaljske vlade inž. Pasini.(12) Poslovima projektovanja i izgradnje vodovoda rukovodilo je Građevinsko odjeljenje koje je osnovalo Građevinsku upravu vodovoda u Trebinju. Inž. Glaser bio je rukovodilac gradnje vodovoda i ostao je u Trebinju skoro četiri godine. Projekat je bio gotov u aprilu 1901. godine i dostavljen je Zajedničkom ministarstvu finansija u Beču, kao najvišem organu uprave u Bosni i Hercegovini, zatim Ministarstvu rata i Okružnoj oblasti u Mostaru. Ni projektanti nisu ništa mogli drugo da predlože nego da se voda parnom pumpom podigne iz vrela u dva rezervoara pa da se odatle gravitacijom vodi do grada. Predviđen je i jedan tzv. rasteretni rezervoar pored kasarne u Hrupjelima. Dužina vodovoda od rezervoara do željezničke stanice u Trebinju iznosila je 6100 metara. Uz projekat izgrađen je i predračun troškova koji su samo za postrojenja i objekte na vrelu Oko, rezervoaru u Hrupjelima i vodovodnoj mreži iznosili 320.000 kruna. U ovu sumu nisu uračunati troškovi otkupa zemljišta i tzv. vodnih prava. Troškovi pogona i održavanja vodovoda procijenjeni su na 9.800 kruna godišnje, a ako bi postrojenja radila punim kapacitetom, tj. 500 m3 vode dnevno, onda bi troškovi iznosili 11.700 kruna godišnje. Predračun je pošao od pretpostavke da će broj stanovnika Trebinja rasti i da će sa 1380 taj broj za 50 godina porasti na 2900, pa je uzeta srednja cifra i kapacitet vodovoda projektovan za 2000 stanovnika grada i naprijed navedeni broj vojnika. Vojna komanda u Trebinju nije imala nikakvih primjedbi na projekat nego je jedino tražila da se lociranje gradskog rezervoara izmijeni i, umjesto da se gradi u dvorištu kasarne u Hrupjelima, da se gradi 60 m južnije od ove kasarne, tj. na koti 306,5 m.

Zajedničkom ministarstvu u Beču učinio se ovaj projekat skup, pa je zato ministar Benjamin Kalaj tražio od Zemaljske vlade da do početka sljedeće građevinske sezone, tj. do proljeća 1902. godine, ispita sve mogućnosti za eventualno smanjenje troškova. U traženju jeftinijeg rješenja za snabdijevanje grada vodom, Građevinsko odjeljenje Zemaljske vlade usmjerilo je ispitivanje u dva pravca: Da se konačno ispita snaga bunara u Trebinju i Da se ispita mogućnost uzimanja vode iz nekog drugog izvora, odakle bi se koristio prirodni pad.(13)

Pomoću jedne lokomobile i centrifugalne pumpe, projektovanog kapaciteta od 15 litara vode u sekundi, izvršena je proba na bunaru kod željezničke stanice. Pokazalo se da poslije dužeg rada pumpa izbacuje samo procijeđenu vodu iz Trebišnjice, skoro iste temperature. Pošto je već tada ova rijeka, prolazeći pored grada, postajala zagađena, konstatovano je da ta voda nije za piće.(14) Isti takav pokušaj izveden je na bunaru kod Gorice. Na ovom lokalitetu očekivalo se da će se pojaviti u izobilju podzemna voda, s obzirom da se nalazi u podnožju brdskog masiva. U tom slučaju voda bi se izbacivala pumpom u projektovani rezervoar kod kasarne u Hrupjelima, a odatle prirodnim padom snabdijevao bi se grad. Međutim, probe koje su vršene od 16. do 26. septembra 1901. godine nisu dale očekivane rezultate. Pokazalo se da voda u bunaru nije bila izdašna i da se moglo crpsti samo 1,75 litara u sekundi. Osim toga, u ovaj bunar dubok 6 metara nije dolazila podzemna voda, nego voda iz Trebišnjice, koja je imala temperaturu 14—15° R i bila je za dva stepena toplija nego u rijeci.(15)

Nakon ovih neuspjelih pokušaja da se nađe dovoljno vode u postojećim gradskim bunarima, nastavljeno je i ispitivanje mogućnosti da se nađe drugi izvor, odakle bi se voda u Trebinju dobivala gravitacijom. Odabran je izvor koji se nalazi ispod džamije u Lastvi.Njegova udaljenost od Trebinja bila je 13.630 metara, a ležao je na visini većoj od Trebinja. Troškovi izgradnje vodovoda sa ovoga izvora bili bi skoro isti kao i po projektu vrelo Oko, ali bi zato troškovi održavanja bili znatno manji, s obzirom da nije bila potrebna pumpa. Na žalost, i tu je komisija utvrdila da ovaj izvor ne bi mogao obezbijediti dovoljne količine vode za Trebinje, a morale bi se i mještanima, koji su do tada koristili taj izvor, obezbijediti dovoljne količine vode. Mještani su potvrdili da ovaj izvor preko ljeta znatno oslabi.

Zemaljska vlada je obavijestila Zajedničko ministarstvo finansija o ovim neuspjelim pokušajima i konačno je predložila da se projekat vodovoda vrelo Oko usvoji. Car Franjo Josip obaviješten je od ministra Kalaja 6. septembra 1900. godine o ponovljenoj epidemiji tifusa u Trebinju i tom prilikom je dao svoj usmeni pristanak da se gradi vodovod u Trebinju.(16) Zajednički ministar finansija Kalaj donio je odluku o gradnji vodovoda i načinu finansiranja 17. juna 1902. godine.(17) U sporazumu sa Ministarstvom rata u Beču odlučeno je da se ukupni troškovi finansiranja, čiji je iznos ostao na 320.000 kruna, podijeli na tri dijela i to: Vojna uprava trebalo je da učestvuje sa 107.000 kruna, s tim da će troškove uvođenja vodovoda u svoje objekte sama platiti; Gradska opština u Trebinju bila je obavezna da uplati 107.000 kruna, a Zemaljska vlada ostatak od 106.000 kruna. Za gradsku opštinu Trebinje ovo je bilo znatno povoljnije nego što je svojevremeno predložila Komanda 15. korpusa, iako je i ovo bilo veliko breme za njene finansije. Međutim, Kalaj je za Gradsku opštinu isposlovao kod Privilegovane zemaljske banke povoljan kredit na rok od 30 godina uz kamatnu stopu od 5,75%. Godišnja rata iznosila je 7.650 kruna. Troškovi otkupa zemljišta i vodnih prava nisu pali na opštinu nego je odlučeno da se oni podmire iz ušteđenih sredstava namijenjenih za gradnju pruge Gabela — Trebinje.

Iako je inicijativu za gradnju vodovoda dala vojna vlast, viši organi — Okružna oblast u Mostaru, Zemaljska vlada u Sarajevu i Zajedničko ministarstvo finansija u Beču izvršili pripremu, važnu ulogu u tome imala je i Gradska opština i Kotarski ured u Trebinju na čelu sa gradonačelnikom Muhamedom Defterdarevićem-Resulbegovićem. Oni su, kako smo naveli, i ranije upozoravali na problem snabdijevanja vodom gradskog područja, a kada je projekat vodovoda bio završen, Gradska opština nastojala je da doprinese traženju drugih rješenja u cilju pojeftinjenja gradnje. Ona je, inače, prihvatila predlog da sa jednom trećinom troškova učestvuje u izgradnji i kasnije u održavanju vodovoda. Na sjednici gradskog zastupstva 30. oktobra 1901. godine zaključeno je da se predloži Zemaljskoj vladi da se sporazumije sa željeznicom, koja je radila svoj vodovod od Mrkljina do Huma, da parnu crpaljku prenese na vrelo Oko, a da se željeznički vodovod spoji sa gradskim, što bi znatno smanjilo troškove crpaljke na vrelu Oko umjesto na Mrkljinama.(18) Drugi predlog Gradske opštine, takođe usmjeren na smanjenje troškova izgradnje i održavanja vodovoda, bio je da se umjesto vrela Oko iskoristi vrelo Kneginja, odakle bi voda prirodnim padom dolazila do Trebinja. Traženo je, istina, da se ispita koliko ovo vrelo daje vode u ljetnim mjesecima. Ovi predloži nisu usvojeni jer se ocijenilo da prebacivanje pumpe iz Mrkljina ne bi pojeftinilo gradnju, a da vrelo Kneginja nema dovoljno vode za potrebe grada.

Izgradnja vodovoda počela je u ljeto 1902. godine. Vlada je zamolila Komandu 15. korpusa da inž. Glaseru bude na usluzi, naročito u snabdijevanju i rukovanju dinamitom.(19)I projektanti su upozorili da će u gradnji najviše teškoća pričinjavati prokopavanje vodovoda kroz kameniti teren, što je zahtijevalo upotrebu velikih količina dinamita, a, s tim u vezi, i velike napore graditelja. U sačuvanim dokumentima stoji da je graditelj vodovoda miner Tomo Sač poginuo od eksplozije mina 2. septembra 1902. godine. Nesreća se dogodila na vrelu Oko, kada je nekontrolisano eksplodirala mina.(20)

Za Građevinsku upravu vodovoda u Trebinju teškoće je predstavljalo i neriješeno pitanje obeštećenja vlasnika mlinova na vrelu Oko. Kako smo naveli, neki mještani Gorice, Necvijeća i Arslanagića Mosta izgradili su kružnu branu na vrelu i instalirali mlin sa tri kamena. Ukupno je bilo 37 suvlasnika (vidi prilog 2). Prema projektu, ovi mlinovi nisu mogli ostati, najviše iz sanitarnih razloga, pa se sa suvlasnicima trebalo nagoditi.(21) Radovi su dobro odmakli, a sporazum sa suvlasnicima još nije bio postignut pa je Kotarski ured u Trebinju stupio u pregovore sa suvlasnicima i ponudio im odštetu u visini od 12.000 kruna i obećao im pomoć iz Kotarskog pripomoćnog fonda, ukoliko žele graditi nove mlinove. Vlasnici su odbili ovu ponudu pa je Kotarski ured opet u maju 1903. godine ponudio iznos od 14.000 kruna. Vlasnici su odbili i ovu ponudu i tražili da im vlast izgradi nove mlinove 650 metara nizvodno od vrela i plati izgubljenu dobit, što je Zemaljska vlada odbila i zatražila od Zajedničkog ministarstva u Beču odobrenje da sprovede eksproprijaciju, i to: tri mlina, sve uređaje za dovod i odvod vode, zemljište i vodna prava. Kada je kotarski predstojnik Bijelić u maju 1903. godine opomenuo vlasnike da će biti eksproprisani, muktar Huso Arslanagić izjavio je ispred svih vlasnika: »… Pod ovakvim uvjetima mi mlin dati nećemo, te ćemo se dalje prituživati i kod Njegovog Veličanstva Cara, jerbo nigdje u svijetu nema zakona da se smije tuđe bez dozvole vlasnika oteti. Ja ću ispred sviju otići u Sarajevo te predati stvar advokatu da nas proti ovoj nepravdi brani . . .«(22) Zaista Huso Arslanagić je predao žalbu i to čak u Beč Zajedničkom ministarstvu finansija, u kojoj je opet ponovio raniji zahtjev vlasnika, tj. da im se izgrade novi mlinovi i isplati odšteta u iznosu od 2.000 kruna. Na ovu žalbu nije nikada stigao odgovor jer je iz Beča već bilo poslato odobrenje za eksproprijaciju.(23) Okružni sud u Mostaru sproveo je postupak eksproprijacije, na osnovu zakona iz 1880. godine, i 10. jula 1904. donio presudu. Vlasnicima je ipak isplaćeno 13.750 kruna odštete i još 1.650 kruna za izmaklu dobit.(24)

Vodovod u Trebinju pušten je u rad 18. novembra 1903. godine, ali da bi se osjetile njegove blagodeti trebalo je nastaviti sa daljom izgradnjom mreže u gradu do samih korisnika. U jednom izvještaju Zemaljske vlade iz 1907. godine navodi se da je trebinjski vodovod bio jedan od tri najteža vodovoda izgrađena u Bosni i Hercegovini.(25) Trebalo je savladati prejak mlaz vode na vrelu, izgraditi prostorije za smještaj parne mašine i pumpe, dva rezervoara, preći dva puta sa vodovodnim cijevima preko Trebišnjice, prokopati preko 6 km kamenitog zemljišta za smještaj cijevi i si. (prilog 3). Ipak, kada je izvršen obračun ustanovljeno je da je od predviđene sume za izgradnju ušteđeno 2.109 kruna, pa je još dodato 1.620 kruna i utrošeno za izgradnju javnih česama.

Tek kada je vodovod pušten u pogon nastalo je u Trebinju uznemirenje jer još nisu bile izgrađene javne česme, a mnogi građani htjeli su uvesti vodu u svoje kuće. Pred završetak vodovoda Kotarski ured i Građevinska uprava vodovoda formirali su komisiju koja je obišla cio grad i utvrdila mjesta gdje bi trebalo otvoriti javne česme.(26) U komisiji su, pored predsjednika Bijelića i inž. Glasera, bili prisutni ispred Gradske opštine Alija Salahović, Jovo Tupanjanin i Ivo Ljubimir. Oni su 15. jula 1903. godine zaključili da se postave javne česme na sljedećim mjestima: 1. Babića trg; 2. Crvena ulica, kod Trgovačke škole; 3. Čerovića ulica, kod poštanskog ureda; 4. Čerovića ulica, kod Kalajeva parka; 5. na starom trgu; 6. na izlazu iz gornje čaršije; 7. pod rezervoarom u Hrupjelima; 8.na Carinama kod Josipa Došnera; 9. na vojničkom vježbalištu u Bregovima; 10. na drugoj strani željezne ćuprije u Policama; 11. na Rodićevom placu u Kaštelu; 12. na Virtembergovom placu u Kaštelu; 13. u mahali Salahovića u Kaštelu; 14. kod Pašine gustierne u Zasadu; 15. na skretanju puta u Goricu; 16. kod Željezničke stanice. Ovih 16 mjesta predložio je inž. Glaser, ali kada je komisija obišla grad zaključila je da bi trebalo postaviti još 6 česama i jedan vodoskok, i to: 1. u Pazar ulici u Kaštelu; 2. u Omanovića mahali u Hrupjelima; 3. u bilećkoj cesti, pod kućom Jova Tupanjanina; 4. ispod Pašine gustierne za gornji dio Zasada, 5. i 6. dvije česme u Zasadu i vodoskok u gradskoj bašti.(27)

Gradska opština i uprava vodovoda dobivali su više molbi iz mahala i sela da im se uvede javna česma. Tako su, na primjer, stanovnici Gorice uputili 27. aprila 1904. godine molbu, potpisanu od Hafisa Karamehmedovića, u kojoj se kaže da je Gorica ušla u sastav gradske opštine prije 15 godina i da opštini plaća razne daće, naročito od grožđa, pa se nastavlja: ». . . Gorica opštini ništa nije na teret, već niti se koji fenjer tamo pali niti se voda dovela, a Goričani nikakve oštete ne uzeše kad su se cijevi vodovoda kroz njihove zemlje postavljale . . .«(28) Molba završava zahtjevom da im se uvede voda u selo. Razmatrajući ove predloge za postavljanje javnih česama, Zemaljska vlada je upozorila da bi to sve stajalo 3.600 kruna pa se zbog finansijskih razloga uvođenje ovih česama dugo oteglo. Postepeno se voda uvodila u avlije i u privatne kuće.(29)

Vojna uprava je za iznos od 23.000 kruna uvela vodovod u sve svoje objekte u gradu, što je bilo gotovo 15. juna 1904. godine.(30) Iz priloženih skica vojnih objekata (prilog 4, 5 i 6) vidi se da je voda uvedena u obje kasarne i u vojne objekte u Kaštelu. U Kaštelu je u privatnoj zgradi bila smještena i vojna komanda u koju je uvedena voda, zatim u staru tvrđavu Kaštel, zemaljsku erarnu kasarnu i stanicu za golubove pismonoše.(31)

Gradska opština Trebinje primila je na upravu i korištenje vodovod 23. septembra 1904. godine, a do tada je izvršila mnoge pripreme. Da bi se regulisala upotreba vodovoda, te prava i dužnosti korisnika, Gradska opština je koristila propise vodovoda »Radobolja« iz Mostara. Na prvoj strani tih odštampanih propisa napisano je crvenim slovima upozorenje: »Čim se vatra (jangija) u gradu pojavi, imaju se sve česme u kućama zatvoriti«.(32) Ovi propisi su detaljno utvrdili uslove pod kojima se može uvesti voda, obaveze korisnika, tehničke normative i sl. Još prije preuzimanja, Opštinsko zastupstvo je na sjednici od 28. marta 1904. godine donijelo propise o pristojbama za građenje i korištenje kućnih vodovoda.(33) Za uvođenje vode u kuću trebalo je platiti taksu od 20 kruna i posebno radove i materijal, što je bilo prilično skupo. Za korištenje jedne česme plaćao se paušal od 2 krune mjesečno, a za kupatilo 6 kruna.

U odluci o predaji vodovoda Gradskoj opštini, Zajedničko ministarstvo finansija u Beču naredilo je istovremeno da Sekcija za održavanje željezničke pruge u Trebinju besplatno nadzire i pomogne u opravci vodovoda, a inspektor parnih kotlova iz Mostara da takođe besplatno vrši redovan nadzor parne mašine na vrelu Oko.

Copyright © 2019